Anita Elez

Najljepša kuća koju sam ikad vidjela ima svega šezdeset kvadrata. Kamena kuća sa stablom oraha ispred, onakva kakvu crtamo u vrtiću. Jednostavan volumen, jasan krov, nekoliko otvora. Ništa spektakularno, ali sve na svom mjestu. Napuštena je i stoji iza kamene kuće mog djeda. Tamo sam se igrala. Ne sjećam se detalja interijera, ali sjećam se osjećaja. Proporcije. Odnosa krova i kamenih zidova. Omjera prozora i vrata. Njene pozicije i orijentacije. Načina na koji svjetlo pada ispred ulaza. Mira koji je stvarala bez da se nameće.

To sjećanje me redovito podsjeća koliko mikrolokacija i dobra arhitektura imaju odgajateljsku ulogu. Koliko prostor može oblikovati osjećaj sigurnosti, pripadanja i ugode — čak i kada je tih, čak i kada je prazan.

Ne zanima me arhitektura kao stil. Zanima me kao stav. Vjerujem u jasnu ideju. U projekt koji može stati u jednu rečenicu — i zatim se dosljedno razvijati kroz mjeru, proporciju i volumen. Volim čiste forme. Prostor koji je miran, ali snažan. Koji ne objašnjava previše, ali je precizan.

Svaki projekt za mene počinje mikrolokacijom. Ne samo parcelom, nego kontekstom: svjetlom u određeni sat, smjerom vjetra, navikom prolaznika, tišinom ili bukom koja već postoji. Arhitektura ne nastaje u praznini — ona je odgovor, ali i odgovornost. Brinem o ljudima koji će u tom prostoru živjeti, raditi, prolaziti. O njihovom osjećaju sigurnosti, orijentacije, pripadanja. Prostor mora biti jasan da bi bio slobodan. Mora imati strukturu da bi dopuštao život.

Ne tražim spektakl. Tražim dosljednost. Ne tražim kompleksnost radi kompleksnosti. Tražim ideju koja je dovoljno snažna da izdrži jednostavnost. Arhitektura je za mene istovremeno racionalna i tiha. Konceptualna, ali duboko fizička.
Volumen, svjetlo i materijal — u službi čovjeka.

Ovo je mjesto na kojem ću razmišljati naglas. O prostoru, procesu i odgovornosti koju nosimo kada gradimo.

Anita Elez